Piše: M.L. Napad na sjedište satiričkog tjednika Charlie Hebdo u Parizu u kojemu je ubijeno 10 novinara i dvojica policajaca svakako je došao kao šok ne samo u Francuskoj, nego i diljem svijeta. Napad na novinare, a samim time i na slobodu govora i izražavanja je napad i na temelje Zapadnog društva koji počiva upravo na tim slobodamai ništa ne može opravdati taj zločin. Međutim, treba sagledati širi aspekt situacije i zapitati se zbog čega je do toga uopće i došlo. |
Kada pogledamo sami teroristički čin i način kako je izveden, ovaj napad odudara od svih
dosadašnjih napada, kako u Europi, tako i nedavno u Australiji. U Australiji je jasno da je cijela
talačka kriza produkt pomahnitalog luđaka koji je bio pod utjecajem takozvane Islamske države.
Pariški napadači su identificirani kao braća Saif i Cherif Kouachi s još jednim pomagačem, Hamyd
Mouradom, a sami napad je pomno planiran i organiziran. Rođeni parižani alžirskog porijekla
nedavno su se vratili sa ratišta u Siriji, a video snimci daju naslutiti da su napadači dobro istrenirani
za izvođenje akcije ovog tipa, kao i njihova hladnokrvnost pri izvršenju egzekucija. Napad je počeo
točno u 13 sati po lokalnom vremenu s jasno zadanim ciljem egzekucije novinara i karikaturista
pod izlikom vrijeđanja poslanika Muhameda. Novost je i da su napadači imali dobro razrađenu rutu
bijega te nisu imali namjeru uzimati taoce, kao što nisu imali namjeru obraćati se medijima u svrhu
propagande. No, ako se vratimo godinama unatrag na bombaške napade u Madridu i Londonu, a i
u Bostonu, postavlja se pitanje da li je došao trenutak kada smo suočeni s prijetnjom dobro
obučenih terorista spremnih na svakakve ciljane napade diljem Europe.
Francuska kao članica NATO- a godinama sudjeluje u raznim intervencijama protiv suverenih država
u sklopu imperijalističkih težnji porobljavanja i krađe prirodnih resursa u Africi i na Bliskom istoku.
Vojna intervencija u Libiji u kojoj je došlo do svrgavanja i ubojstva Moamera Gadafija prikazala je
stvarno lice francuske administracije koja je zdušno podržala krvavu pobunu u Libiji. Rezolucija
1973 Vijeća sigurnosti UN-a donesena je nakon tvrdnji i optužbi da Gadafi namjerno cilja civilno
stanovništvo. Mnoge od tih optužbi su se ispostavile kao obične laži, a neke su iz prve ruke
dokumentirane kao sukobi unutar samih pobunjenika. Sjenu na intervenciju u Libiji baca i činjenica
da su među libijskim pobunjenicima zapravo bili veterani iz Iraka i Afganistana gdje su se u sklopu
Al Qaede borili protiv američkih i koalicijskih snaga. Već tada 2011. godine bilo je jasno da se na
neki čudan način od bivšeg neprijatelja stvorio saveznik, a danas svjedočimo ''uspješnosti''
intervencije na Libiju. S druge strane, dug pojedinih Europskih država prema Libiji je bio u
milijardama dolara, pa je sama intervencija dobrodošla kao krvavo sredstvo brisanja duga.
U Siriji, Francuska je također našla saveznika u teroristima Al Qaede, svojevremeno i u ISIL-u. Godinama sasvim otvoreno sudjeluje u naoružavanju i financiranju terorista u Siriji, a ta podrška
ni do dan danas nije zaustavljena. Naprotiv, Hollande je prije nekoliko dana pozvao na veću
podršku ''umjerenim'' sirijskim pobunjenicima koji žele svrgnuti legitimne sirijske vlasti i
predsjednika Bashara Al Assada, te je odbacio bilo kakvo savezništvo sa sirijskim vlastima u
borbi protiv terorizma. Kampovi za obuku unutar Sirije kao i u susjednim državama koji su pod
patronatom prvenstveno SAD-a i uz veliku podršku Francuske, stvoreni su upravo s ciljem
svrgavanja sirijskog predsjednika. O mogućim posljedicama obučavanja terorističkih elemenata se
godinama upozoravalo, no političke elite su ostale gluhe na sva upozorenja slijepo i nerazumno
nastavljajući sa svojim zločinačkim planovima protiv jedne suverene države kršeći pri tome mnoge
stavke Međunarodnog zakona.
Mnogi stranci koji su došli u Siriju pod zastavom lažnog džihada razočarali su se kada su se susreli
sa stvarnošću koja je daleko od onoga što su im govorili. Možemo samo nagađati zbog čega su se
braća Kouachi uopće i vratila iz Sirije, ali postoji sumnja da su se vratili upravo iz razloga počinjenja
terorističkog napada u Francuskoj. No, to sad ulazi u sferu špekuliranja. Činjenica stoji da su upravo
braća Kouachi bili sredstvo svrgavanja sirijskog predsjednika Bashara Al Assada, trenirani i
naoružani između ostalog i od Francuske.
Također, Francuska sudjeluje u američkoj ''koaliciji'' protiv nekadašnjih prijatelja i saveznika ISIL-a od kolovoza 2014. godine. Sirijski predsjednik je godinama upozoravao da se takva politika
Zapada prema Siriji može vratiti kao bumerang, a tome ovih dana upravo i svjedočimo. Jer, što su
u Siriji ''borci za slobodu'', to su u Francuskoj teroristi. Licemjerje cjelokupnog Zapada upravo
prema terorističkoj prijetnji baš se u Siriji najviše odražava. Podrška teroristima u Siriji ne samo da
je za svaku osudu, nego je i produkt pokvarenih imperijalističkih težnji ponovnog stjecanja utjecaja
u toj državi postavljanjem vlastite marionete, ma kakva god ona bila. A, ako taj scenarij ne uspije,
Francuska i njeni saveznici su spremni podržavati teroriste unedogled, a sve na krvi sirijskog naroda.
Kako je sirijski sukob magnet za radikalne Islamske elemente i upravo iz Francuske od svih
europskih država dolazi najveći broj stranih terorista čija se odlika vidi u brutalnosti počinjenih
zločina, cijeli ovaj slučaj se može povezati upravo s francuskom politikom prema Bliskom istoku.
+Nije tajna da u Francuskoj postoji velik broj simpatizera Al Qaede i takozvane Islamske države,
tako da se ovaj slučaj mogao predvidjeti, a samim time i spriječiti. Francusko suučesništvo u
naoružavanju sirijskih terorista kao i direktna materijalna pomoć globalnom terorizmu godinama
nailazi na brojne kritike i upozorenja kako bi se takva politika mogla krvavo vratiti. Malo je vjerojatno
da francuske vlasti i tajne službe nisu bile svjesne opasnosti, čak štoviše, ovakav napad bi mogao
dobro poslužiti za daljnje manipuliranjem svijesti građana.
Jačanje islamofobije u Europi je također produkt pogrešnih političkih odluka Zapada. Mediji svojim
jednostranim izvještavanjem daju ljudima lažnu sliku o Islamu, ponajviše kada kontekstualno
izjavljuju termin ''Islamska država'', jer niti je to država, niti je islamska. Ista stvar nazivati pripadnike
Al Qaede ''borcima za slobodu'' ili nekakvim ''umjerenim pobunjenicima'' koji na sav glas urliču
Allahu Akbar čineći strašne zločine u ime tog Allaha. Čak i u vlastitoj okolini možete primijetiti koliko
su ljudi neupućeni o Islamu, pa samo onda pomislite koliko treba medijima da takvim ljudima
kreiraju mišljenje. Sve se to namjerno radi da bi sistem bio održiv u strahu od raznih prijetnji, a ako
su na tom putu potrebne žrtve, političke elite neće niti trepnuti žrtvovati čak i vlastite građane da bi
izvršili svoje pokvarene ciljeve.
U današnjem svijetu malo je slučajnosti. Sve se svodi na interese pojedinih sfera društva. Tragičan
teroristički čin u Parizu svakako će ostati zapamćen kao napad jedne sumanute ideologije. Zato se
treba zapitati – tko je sudjelovao u stvaranju te ideologije?
dosadašnjih napada, kako u Europi, tako i nedavno u Australiji. U Australiji je jasno da je cijela
talačka kriza produkt pomahnitalog luđaka koji je bio pod utjecajem takozvane Islamske države.
Pariški napadači su identificirani kao braća Saif i Cherif Kouachi s još jednim pomagačem, Hamyd
Mouradom, a sami napad je pomno planiran i organiziran. Rođeni parižani alžirskog porijekla
nedavno su se vratili sa ratišta u Siriji, a video snimci daju naslutiti da su napadači dobro istrenirani
za izvođenje akcije ovog tipa, kao i njihova hladnokrvnost pri izvršenju egzekucija. Napad je počeo
točno u 13 sati po lokalnom vremenu s jasno zadanim ciljem egzekucije novinara i karikaturista
pod izlikom vrijeđanja poslanika Muhameda. Novost je i da su napadači imali dobro razrađenu rutu
bijega te nisu imali namjeru uzimati taoce, kao što nisu imali namjeru obraćati se medijima u svrhu
propagande. No, ako se vratimo godinama unatrag na bombaške napade u Madridu i Londonu, a i
u Bostonu, postavlja se pitanje da li je došao trenutak kada smo suočeni s prijetnjom dobro
obučenih terorista spremnih na svakakve ciljane napade diljem Europe.
Francuska kao članica NATO- a godinama sudjeluje u raznim intervencijama protiv suverenih država
u sklopu imperijalističkih težnji porobljavanja i krađe prirodnih resursa u Africi i na Bliskom istoku.
Vojna intervencija u Libiji u kojoj je došlo do svrgavanja i ubojstva Moamera Gadafija prikazala je
stvarno lice francuske administracije koja je zdušno podržala krvavu pobunu u Libiji. Rezolucija
1973 Vijeća sigurnosti UN-a donesena je nakon tvrdnji i optužbi da Gadafi namjerno cilja civilno
stanovništvo. Mnoge od tih optužbi su se ispostavile kao obične laži, a neke su iz prve ruke
dokumentirane kao sukobi unutar samih pobunjenika. Sjenu na intervenciju u Libiji baca i činjenica
da su među libijskim pobunjenicima zapravo bili veterani iz Iraka i Afganistana gdje su se u sklopu
Al Qaede borili protiv američkih i koalicijskih snaga. Već tada 2011. godine bilo je jasno da se na
neki čudan način od bivšeg neprijatelja stvorio saveznik, a danas svjedočimo ''uspješnosti''
intervencije na Libiju. S druge strane, dug pojedinih Europskih država prema Libiji je bio u
milijardama dolara, pa je sama intervencija dobrodošla kao krvavo sredstvo brisanja duga.
U Siriji, Francuska je također našla saveznika u teroristima Al Qaede, svojevremeno i u ISIL-u. Godinama sasvim otvoreno sudjeluje u naoružavanju i financiranju terorista u Siriji, a ta podrška
ni do dan danas nije zaustavljena. Naprotiv, Hollande je prije nekoliko dana pozvao na veću
podršku ''umjerenim'' sirijskim pobunjenicima koji žele svrgnuti legitimne sirijske vlasti i
predsjednika Bashara Al Assada, te je odbacio bilo kakvo savezništvo sa sirijskim vlastima u
borbi protiv terorizma. Kampovi za obuku unutar Sirije kao i u susjednim državama koji su pod
patronatom prvenstveno SAD-a i uz veliku podršku Francuske, stvoreni su upravo s ciljem
svrgavanja sirijskog predsjednika. O mogućim posljedicama obučavanja terorističkih elemenata se
godinama upozoravalo, no političke elite su ostale gluhe na sva upozorenja slijepo i nerazumno
nastavljajući sa svojim zločinačkim planovima protiv jedne suverene države kršeći pri tome mnoge
stavke Međunarodnog zakona.
Mnogi stranci koji su došli u Siriju pod zastavom lažnog džihada razočarali su se kada su se susreli
sa stvarnošću koja je daleko od onoga što su im govorili. Možemo samo nagađati zbog čega su se
braća Kouachi uopće i vratila iz Sirije, ali postoji sumnja da su se vratili upravo iz razloga počinjenja
terorističkog napada u Francuskoj. No, to sad ulazi u sferu špekuliranja. Činjenica stoji da su upravo
braća Kouachi bili sredstvo svrgavanja sirijskog predsjednika Bashara Al Assada, trenirani i
naoružani između ostalog i od Francuske.
Također, Francuska sudjeluje u američkoj ''koaliciji'' protiv nekadašnjih prijatelja i saveznika ISIL-a od kolovoza 2014. godine. Sirijski predsjednik je godinama upozoravao da se takva politika
Zapada prema Siriji može vratiti kao bumerang, a tome ovih dana upravo i svjedočimo. Jer, što su
u Siriji ''borci za slobodu'', to su u Francuskoj teroristi. Licemjerje cjelokupnog Zapada upravo
prema terorističkoj prijetnji baš se u Siriji najviše odražava. Podrška teroristima u Siriji ne samo da
je za svaku osudu, nego je i produkt pokvarenih imperijalističkih težnji ponovnog stjecanja utjecaja
u toj državi postavljanjem vlastite marionete, ma kakva god ona bila. A, ako taj scenarij ne uspije,
Francuska i njeni saveznici su spremni podržavati teroriste unedogled, a sve na krvi sirijskog naroda.
Kako je sirijski sukob magnet za radikalne Islamske elemente i upravo iz Francuske od svih
europskih država dolazi najveći broj stranih terorista čija se odlika vidi u brutalnosti počinjenih
zločina, cijeli ovaj slučaj se može povezati upravo s francuskom politikom prema Bliskom istoku.
+Nije tajna da u Francuskoj postoji velik broj simpatizera Al Qaede i takozvane Islamske države,
tako da se ovaj slučaj mogao predvidjeti, a samim time i spriječiti. Francusko suučesništvo u
naoružavanju sirijskih terorista kao i direktna materijalna pomoć globalnom terorizmu godinama
nailazi na brojne kritike i upozorenja kako bi se takva politika mogla krvavo vratiti. Malo je vjerojatno
da francuske vlasti i tajne službe nisu bile svjesne opasnosti, čak štoviše, ovakav napad bi mogao
dobro poslužiti za daljnje manipuliranjem svijesti građana.
Jačanje islamofobije u Europi je također produkt pogrešnih političkih odluka Zapada. Mediji svojim
jednostranim izvještavanjem daju ljudima lažnu sliku o Islamu, ponajviše kada kontekstualno
izjavljuju termin ''Islamska država'', jer niti je to država, niti je islamska. Ista stvar nazivati pripadnike
Al Qaede ''borcima za slobodu'' ili nekakvim ''umjerenim pobunjenicima'' koji na sav glas urliču
Allahu Akbar čineći strašne zločine u ime tog Allaha. Čak i u vlastitoj okolini možete primijetiti koliko
su ljudi neupućeni o Islamu, pa samo onda pomislite koliko treba medijima da takvim ljudima
kreiraju mišljenje. Sve se to namjerno radi da bi sistem bio održiv u strahu od raznih prijetnji, a ako
su na tom putu potrebne žrtve, političke elite neće niti trepnuti žrtvovati čak i vlastite građane da bi
izvršili svoje pokvarene ciljeve.
U današnjem svijetu malo je slučajnosti. Sve se svodi na interese pojedinih sfera društva. Tragičan
teroristički čin u Parizu svakako će ostati zapamćen kao napad jedne sumanute ideologije. Zato se
treba zapitati – tko je sudjelovao u stvaranju te ideologije?